Select a page

Povijest hrvatskoga jezika 3

U trećemu dijelu našeg ciklusa pregleda povijesti hrvatskoga jezika fokus je na hrvatskome narodnom preporodu te njegovu začetniku i utemeljitelju Ljudevitu Gaju, a jezikoslovna zbivanja pratimo sve do 1918. godine i stvaranja prve Jugoslavije.

U jednomu jeziku i u jednoj grafiji, tipu slova za pisanje glasova, sve je Hrvate ujedinio dakle Ljudevit Gaj (1809. – 1872.).

Pravim imenom Ludwig von Gay, Ljudevit Gaj podrijetlom je iz Burgundije (Francuska). Studij filozofije započeo je 1826. u Beču i nastavio u Grazu, nakon čega od 1829. u Pešti studira pravo, koje je i diplomirao. U Leipzigu je 1834. godine doktorirao iz filozofije. Njegov boravak u Pešti osobito je značajan poradi poznanstva s Jánom Kollárom, borcem za sveslavensku uzajamnost koji je snažno utjecao na Gajeva nacionalna i politička opredjeljenja.

 

Iznimno inteligentan, imućan i marljiv čovjek, Gaj je želio napraviti reformu pravopisa, kojim bi ujedinio dijelove hrvatskoga naroda te stvorio osnovu za zajednički književni jezik s ostalim južnoslavenskim narodima. Godine 1830. Gaj u Budimu, na izravan poticaj poljskoga profesora A. Kucharskoga, izdaje knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisana (…), u kojoj po starijoj hrvatskoj tradiciji i po češkom uzoru za svaki glas predlaže po jedan znak. Moto djela jest: Nije teško ono što ne čujemo, nego ono što nećemo da čujemo.

Godine pak 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka. Novine su pisane kajkavskim, a Danicza kajkavskim i štokavskim, uglavnom starom grafijom, samo ponegdje novom. Početkom 1836. godine nazive mijenja u Ilirske narodne novine i Danica ilirska te uvodi novu grafiju i štokavski književni jezik.

Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionaran čin, Gaj nije naišao na značajniji otpor jer je postupao vrlo taktično. Budući da je i prije njega na kajkavskome području bilo razumijevanja da treba uzeti štokavski književni jezik, kao i pokušaja takvog pisanja (npr. Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom Janka Draškovića iz 1832. godine), kajkavci su zapravo smatrali da preuzimaju nešto svoje, a ne tuđe. Stoga Gaj zapravo nije prekinuo jezičnu tradiciju, već je nastavlja – prvenstveno dubrovačku i slavonsku. Na taj je način Gaj zapravo ujedinio sve Hrvate u jednomu književnom jeziku i u jednoj grafiji: goleme su njegove zasluge jer je tako stvorio najbolje temelje za nevjerojatan procvat hrvatske kulture općenito, nazvan hrvatskim narodnim preporodom.

Premda su Gaj i ilirci nastojali u književnomu jeziku ujediniti sve južnoslavenske narode (stoga su hrvatski jezik i nazvali ilirskim i zato su određene pojedinosti prilagođavali tom cilju), široka se ilirska ideja pokazala neostvarivom – svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putevima.

Gaj je i sâm pisao i objavljivao prozu i stihove, ali su značajnija književna ostvarenja u ovome razdoblju dali drugi: Stanko Vraz (pravim imenom Jakob Frass), Dimitrije Demeter, Antun Nemčić, Ivan i Matija Mažuranić te Petar Preradović.

Jezikoslovno pak oblikovanje književnoga jezika s kraja XIX. stoljeća u znaku je tzv. zagrebačke filološke škole. Uz Ljudevita Gaja, začetnici su joj gramatičari Vjekoslav Babukić (1812. – 1875.), i Antun Mažuranić (1805. – 1888.), ali je najveći utjecaj imala kada su joj na čelo došli književnik i gramatičar Adolf Veber Tkalčević (1825. – 1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816. – 1895.). Njihov rad karakterizira težnja za jezičnom čistoćom, koja se ponajviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je pokušavao stvoriti i hrvatsko znanstveno nazivlje, no zbog otpora prema germanizaciji te suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskog jezika svjesno je nastojao da nazivi budu domaće riječi. Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz drugih slavenskih jezika, najčešće iz ruskoga i češkog, prilagodivši ih našemu. Nažalost, u tome je ponekad otišao predaleko pa kasnije, kada nije sve usvojeno, nije dovoljno cijenjeno niti ono što je ostalo, iako je toga zaista mnogo.

Tkalčević svojim člancima i gramatikama i Šulek svojim rječnicima učinili su neizmjerno mnogo: njihovi su suvremenici dobili jezik prikladan za praktičnu uporabu kako u školstvu, tako i u upravi i znanosti – čime su uvelike zadužili i kasnije naraštaje.

Istovremeno je u Rijeci oformljena tzv. riječka filološka škola, čiji je osnivač Fran Kurelac (1811. –  1874.), književnik, filolog, političar i sakupljač narodnoga blaga, borac za jezičnu čistoću i za to da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnoga govora i starih pisanih spomenika.

Pred sâm kraj XIX. stoljeća javlja se nova struja u pogledima na književni jezik. Reforma Vuka Karadžića pobijedila je u Srbiji te je njegov ugled, a samim time i utjecaj, naglo počeo rasti i u Hrvatskoj. Hrvatski jezikoslovci, nazvani hrvatskim vukovcima, književni jezik nastoje oblikovati po uzoru na Karadžića. Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.). Dotadašnji morfonološki pravopis nije imao dugu normativnu tradiciju, a budući da su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili Hrvati sami (uz početna kolebanja i kraći prekid za vrijeme NDH) fonološki se pravopis ustalio i uz prirodna usavršavanja upotrebljava se i danas.

Tomo Maretić (1825. – 1889.) je na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela izradio svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931., 1963.), koja u mnogim pojedinostima unosi veće promjene u hrvatski književni jezik, a posebice u oblicima množinskih padeža. No to je svakako jednim dijelom već bilo na razvojnom putu hrvatskoga književnog jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate čak ni kada su Hrvati kasnije opet slobodno mogli odlučiti i drugačije.

Ivan Broz (1852. – 1893.) i Franjo Iveković (1834. – 1914.) izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.), također na Karadžić-Daničićevoj osnovi, no on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje jer je hrvatska jezična praksa znatno nadmašivala njegovu usku leksičku osnovu.

Ovim su se izdanjima i aktivnostima znatno smanjile razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, ali do njihova jedinstva ipak nije došlo. Hrvatski književni jezik zadržao je svoje bitne karakteristike ostavši posebnim književnim jezikom, a jezične norme u Hrvatskoj i Srbiji i dalje su ostale različite. Gledano u cijelosti, hrvatski je književni jezik tada zapravo dobio svoju današnju formu  – jer se do naših dana uglavnom usavršavao stil i proširivalo rječničko blago.

No razlike su između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika takve da se zapravo ne može napisati nijedan duži istovjetan tekst, čak i ako zanemarimo činjenicu da Hrvati pišu latinicom, a Srbi češće ćirilicom.

Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine, uslijed zakona, propisa i odluka donošenih u Beogradu samo na srpskome jeziku, koji su protegnuti i na Hrvatsku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga. Na mnogim je područjima, kao što su zakonodavstvo, sudstvo, uprava, vojska i školstvo, naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, no ni takvim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo.

 

*   *   *

 

U četvrtom, ujedno i posljednjemu dijelu našeg pregleda povijesti hrvatskoga jezika pozabavit ćemo se novijom poviješću hrvatskoga jezika, iznimno zanimljivim i turbulentnim razdobljem od početka 20. stoljeća do danas…. 🙂

 

 

 

 

0 Komentara

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja označena su zvjezdicom (*)

*